U slikarstvu Lili Gluić kao da postoji neki skriveni unutrašnji život koji čini osnovicu od koje se njezina umjetnost hrani. Moguće tijekom stvaralačkog procesa svaka slika prenosi autoričine (skrivene) poruke i tako se slikarstvo učvršćuje kao medij kojim sete poruke najsigurnije odašilju. Likovna partitura je sve šira, ali ostaje vezana uz svakodnevni život ljudi uz more, domaće životinje, ribe i ptice, mrtvu prirodu, vedute… Uz motive koji u sebi vežu više značenja od magije i sna, djetinjstva do straha od samoće i usamljenosti… Uz propitivanja kako vanjska fasada vremena utječe na zdrobljeni život suvremenog čovjeka i procese depersonalizacije, Lili u isto vrijeme samokritički i predano radi na metjerskom istraživanju i usavršavanju slikarskih tehnika od akvarela do ulja na platnu, kadar slike joj je zasićen i posvuda se osjeća dinamično kolorističko pulsiranje slikovne epiderme. Pomnom oku neće promaći činjenica da se slikarica ipak postupno mijenja, da slijedi neki unutarnji nagon a da ipak u isto vrijeme ostaje vjerna sebi.

Većina slika ovdje izloženih posvećena je vedutama Trogira, gradu u kojemu ona nije gost pred motivom već česti promatrač i poznavatelj duha koji se uselio u prastare kamene spomenike. Lili doživljava dekorativne ulice Trogira i male trgove, balature i fasade kao krajolik koji je postao neodvojivi dio njezina života tako da transponirati viđeno u drugi oblik realnosti podrazumijeva za nju uvijek iznova novi doživljaj. Koloristička vedrina i radost boja koje se igraju na svjetlu uvlače nas u mizanscenu jednog zaboravljenog i iščezlog vremena, u nostalgičnu idilu prošlosti koja svjedoči o romaničkogotičkom duhu kojega više nema. Sve što Trogir ima od Katedrale sv. Lovre, Radovanova portala, Gradskih vrata prema kuli Kamerlengo i natrag u srce grada dio je svjetske baštine, sve lebdi između negdje i svugdje. Ali „suveniri“ koje Lili odabire nisu u pravilu spomenička građa već je to rustikalna idila usred grada, to su kamene uske ulice i oronule fasade kojima ukras čine đirani i drugo šareno cvijeće u pitarima, ljudi su se skrili da ne bi toj razigranoj slici umanjili ditirambsku radost.

Pogled pak s Čiova otvara jugozapadni prostor grada prema nebu i širokim vizurama kamenog niza palača koje kao da izrastaju iz prozračnog plavetnila mora, arhitektura se spaja s palmama, poetski realizam nestaje u nadrealnim i apstraktnim preobrazbama prostornog i metaforičnog….Slikarica kolorističkim odnosima postiže zanimljive kontraste, namazi su često dinamični i rezultiraju silovitom ekpresivnošću koja, istina, ostaje u prepoznatljivoj figuraciji ali unutarnja previranja i traganja kao daje navode k poetskom realizmu i sublimaciji prethodnih iskustava s optičkom dimenzijom doživljaja. Nasuprot tomu prozračni akvareli s temama iz svakidašnjeg života, crtežom i lazurnim nanosima boje majstorske su bilješke posebnih trenutaka, fascinacije atmosferom juga koja zaustavlja pokret ljudi, ptica ili riba bojom i svjetlom.

Lili Gluić i ovim suvenirima Trogira iskazuje se kao slikarica koja osjeća duh grada, njegove neponovljive ugođaje, kolorističku vedrinu koja kao da pjeva u suptilnoj orkestraciji boja i smirenim kompozicijskim odnosima, preplitanjima realnoga i aluzivnog, sa sve jasnijim predznacima lirske apstrakcije….

 

Tonći Šitin

hrHrvatski