Kada jedna umjetnica naniže čak trideset i pet samostalnih izložbi u nepunih desetak godina onda je to pouzdan znak da je na pravom putu, da je slikarstvo postalo ne samo izraz njezine individualnosti već i kreativne mašte koja se nije uklopila u aktualne konceptualističke sheme, već je u ozračju pluralizma postmoderne utvrdila svoj put realističkih opservacija i izražene maštovitosti. Slikarica Lili Gluić vezana je čvrsto za svoj životni prostor, osjetljiva na sugestivnu atmosferu i ugođaje prirode, idiličnu mediteransku arkadiju i sjene nekih prošlih svjetova koji trepere u svakodnevnom životu. Može se s pravom kazati da slikarskoj avanturi Gluićeva pristupa s velikom ozbiljnošću i dovoljnom mjerom umjetničke strasti s ciljem da organski poveže viđeno i zamišljeno, čujno i plastično. Nije se pri tom upustila u vodene figuracije, već je u okvirima promišljenog mimetičkog pristupa potražila korelative za prostore svojih sanja, malih urbanih veduta, morskih pejsaža, svakodnevnog života seljaka i ribara, domaćih životinja ili mrtvo prirodne motive.
Životni kovitlaci odlučili su da se rana Lilina ljubav prema slikarstvu ne pretvori u profesionalni poziv, već da zauzme onaj odlučujući dio njezine intime koji će ostati utočištem snova i zanesenosti koja je nikad nije napuštala. Nije nevažno da umjetnica slikarstvu pristupa nenametljivo, da je svjesna svojih mogućnosti, ali i želja da uvijek nešto novo nauči. Slikarski zanat svladava stalno, usavršava nove slikarske tehnike, pa je razvidno da su talent i ustrajan rad rezultirali prepoznatljivim rukopisom i interesom za figuraciju koja svjedoči o nastojanju da se svijet dohvati i zabilježi strpljivom opisnošću. Unutar tog likovnog sustava pomaci se ne događaju drastično, nego logično i profinjeno, u skladu s istraživanjima strukturalnih i kolorističkih elemenata slike. Lili je prije svega slikar – kolorist, ali u isto vrijeme vrlo senzibilan slikar – intimist koji gotovo dnevnički bilježi svijet oko sebe, realnost koja se ukorijenila u prostor i svjetlo Mediterana. Najčešći motivi Lili Gluić su krajolici, portreti muškaraca i žena, florealni motivi i mrtve prirode, reklo bi se njezin slikarski zavičaj kojega pronalazi u idiličnim evokacijama, tragovima života koji se gubi. U njezinom slikarstvu prepoznajemo spomenutu izrazito senzibilnu i intimističku crtu po kojoj se i krajolik škoja doima kao osobna interpretacija neke željene atmosfere opuštenosti, ljetne ugode i stanja snovitosti.
Slikaričin rukopis seizmograf je njezine unutrašnje osjećajnosti, katkad čvrst i odlučan, a katkad lelujav i nošen poletom unutrašnjih raspoloženja i svojevrsne sjete. Doživljaj životodajne prirode vedar je i prozračan, kromatski kontrasti akrila najčešće su ekspresivno zvonki, uznemireni i u ritmu jeke pulsirajućeg života, dok supoetizirani akvareli svedeni su na kratke poteze gotovo intimističkog doživljaja. Lilina romantika svojevrsni je odgovor na kojekakve izme aktualnog slikarskoga izričaja, reakcija na podijeljeni i iscrpljeni svijet, na mračne prizore svakidašnjice koji poništavaju baštinu i čistoću života. Na njezinim slikama nema grča, sve je ovdje blago i bezbolno, lirskom darovitošću kao da se brani pravo na san, ljepotu, topli tonski ugođaj. Boje mediterana, akvarelna transparentnost, svjedočanstvo su i jednog duhovnog stanja autorice koja je u stalnoj potrazi za gotovo izgubljenom harmonijom svijeta, sklapa oči da bi otklonila svaku agresivnost, da bi u raskoši sanjanoga i evokaciji radosnih doživljaja osjetila trenutke sreće i umirenja.
Tonći Šitin
Hrvatski 
English (UK)