Određena svojim zavičajem u vlastitom stvaralaštvu, te uporna, dosljedna i temeljita u njegovom neprestanom interpretiranju, slikarica Lili Gluić, nastavlja s neskrivenom predanošću i strašću baviti se temom baštine kroz odnos suvremenog bezdušnog mentaliteta i sve ugroženijih umjetničkih i duhovnih vrijednosti. Dubokim poniranjem ispod površine, slikarica istražuje nove mogućnosti likovnog tumačenja ovog mediteranskog oblika tla i otvara bezmalo metafizičko pitanje, pitanje duše.
„Zaroni duboko u dušu svoju“ je poziv da uronimo u svoju nutrinu, u svoje utočište, u ljepotu, u genijalna nadahnuća, konačno, u svoju besmrtnost gdje se preskaču ograde vremena i prostora. Ljepota je u duši, i umjetnik tu mora zaviriti da je prepozna i projicira na umjetničko djelo, da ono postane „lijepo“.
U današnjoj kulturi prožetoj znanstvenim duhom, pojam ljudske duše je doveden do zaborava i iščeznuća, te je sveden na retoričku ili pjesničku figuru, odnosno na riječ kojoj se pridaje tek simbolička vrijednost. U kaotičnom svijetu, u kojem se sve vrti tako brzo, većina ljudi zaboravlja sebe, svoju dušu. Čovjek je više povezan sa vanjskim svijetom nego sa onim nutarnjim što ga osjeća u sebi. Kako se u svemu tome spašava „umjetnička duša“? Spasiti svoju dušu u „svijetu bez duše“ znači proširiti svoj pogled, „zaroniti unutra duboko“, ne predočavajući više predmete u njihovoj singularnosti, već kroz mrežu odnosa unutar kojih se nalaze.
Lili Gluić Isticanjem za nju vizualno najznačajnijih elemenata, prevladava tradicionalističko shvaćanje krajolika i ljudskog lika, te ostvaruje njegovo novo, vlastito tumačenje na dva moguća načina. U prvome, polazi od dijaloga s prirodom, od izvanjskog prema nutarnjem. Napušta opisnu interpretaciju, zgušnjava svoje zapise kroz novi likovni govor koji vodi ruku do praga umjerenog enformela. Taj put odvodi je prema sažimanju i apstrahiranju motiva na prepoznatljiv znak, na simbol, kako bi se dokučila i dohvatila bitnost i ostvarilo kontemplativno ozračje blisko apstrakciji („Oton Gliha: „Kada se slikaru čini da je najudaljeniji od prirode, on joj je, u stvari, najbliži”). Drugo polazište ovog istraživačkog procesa kod Gluić je od iznutra prema vani. Iz vlastite duhovnosti, iz mjesta čovjekovog identiteta/kontinuiteta čuvanog u onostranosti, prema svetrajnom doživljaju stvarnosti. Na ovim slikama autorica ne prelazi graničnu crtu figurativnog slikarskog iskaza, ali naturalističkim načinom slikanja, postiže privid irealnog i vizionarskog, u atmosferi magičnog realizma. To više nisu one stare vale, ribarski svijet i regate, već je to područje imaginarnih prostora, područje mistike i tajanstvenosti. Otočki svijet. Trajanje između neba i mora. Apsolutni mir vlada na ovim slikama. Je li tako zamišljamo raj, je li to prostor vječnoga života? Po jedan čovjek vesla u svakoj barci, dalek i sam. Pitamo se odakle dolazi i kamo ide. Ubrzo shvaćamo pred formom diptiha da smo pozvani na dva odvojena svijeta, da se život nastavlja i otkriva kao putovanje, „peregrinatio“.
Želeći nam na tim putevima približiti nadosjetilni sadržaj, autorica potencira reljefnu strukturu površine slike, čineći je vibrantnom i pokrenutom. Površina svake slike reljefno je istaknuta u prostor. Vrtložnim kretnjama gradi površinu slike, vidljivi su osnovni gradivni oblici, mogu se osjetiti: oštrina morske hridi, hrapavost borove kore, čvorovi maslinovog debla, zrnatost međe… Ipak, s druge strane kao kontrast prethodnom, stvara usporedno glatku i napetu strukturu slike polaganim i odmjerenim kretnjama lakšeg tempa koje otkrivaju meditativni proces bilježenja ugođaja na slici. Vođeni smo pažljivo u svakoj emociji, od ushita do smiraja.
Na pitanje kako preživjeti u ovim vremenima u kojima se sve mijenja, Lili Gluić će kazati: „Pobjeći u iskonsko, u vječno, stvarati iznova novo.“
Ostvarujući dijalog s dušom, svojim zaronima ponudila nam je slikopis koji jasno svjedoči da je stvaranje duhovni proces, a djelo duhovna vibracija umjetnika u koje umjetnik, svjesno ili nesvjesno udahnjuje svoju dušu.
Maris Šišević, povjesničarka umjetnosti
Hrvatski 
English (UK)